|
|
| < | veljača, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Moj drugi blog, koji će, nadam se bit bolji od prošlog. Mjesto gdje ću izražavat svoje mišljenje bez da mi itko upada u riječ. Kom se da čitat, nek čita, kom se ne da ne mora... Welcome na moj blog!
Btw. ono što bi bilo lijepo za napomenuti (a što je i prije bilo pisalo)... Ako ste prvi put na blogu (ili nema veze, može biti i ko zna koji put) ne morate ostaviti brdo komentara, dovoljno je sve smjestiti u jedan =)) Lijepo pročitajte post, prokomentirajte i ja ću to isto napraviti i vama. Čak ću vam i nabacat komentare ako želite, but please, don't do that to me =))
I još jedna stvar za one koji su prvi put na blogu; nemojte doći i ostaviti dvije riječi uz obaveznu svrati do mene frazu jer ću takve komentare od sada pa na dalje ubuduće (kes) brisat i neću posjetiti taj blog, a kamoli komentirati. Lijepo pročitajte i komentirajte post i ja ću to učiniti i vama.
Do čitanja.
Potpišite peticiju protiv dječje pornografije! Nije potrebno ostavljati osobne podatke, potrebno je samo stisnuti na Light a candle i zapaliti svijeću. Link
Kolko me dobro poznaješ?!
Moj prošli blog
Cimerca
Angels
Ivonka
PiKa
Sheena
ban_ana_nas
Half the woman she used to be
Pa da kažem i poneku o sebi...
Zovem se Martina i rođena sam 26.12.1989. i volim svoj datum rođenja (vjerovali ili ne). Rođena sam u Sisku i, ako za išta mogu reć da baš ne volim, onda je to ovaj grad, i s razlogom. Imam mnogo nadimaka. Da ne nabrajam sve, najvažniji su Keka i Tinkica.
Maturantica sam srednje medicinske škole, a kroz ove 4 godine, shvatila sam, premda sam to i oduvijek znala, da posao medicinske sestre nije za mene. Stoga želim, a i svim silama se trudim da upišem filozofski fakultet - psihologiju ili engleski i španjolski jezik. Nadam se da će mi se trud i učenje isplatiti i da ću uspjeti. Uvijek mi je bila želja biti doktorica, al na kraju je ipak prevladao racionalni dio mene i odlučih se za filozofski fakultet.
Ljudi koji me bolje poznaju znaju da sam dosta komplicirana osoba, u svakom pogledu. Jedan dio mene ćete upoznati čitajući moje posteve, a drugi dio...valjda ni ne trebate znat, dosta je prvi.
Još jedna stvar koju volim su jezici. I to je mnogima čudno budući da njima to šteka. Al ja ih obožavam. Pogotovo engleski i španjolski. I znam ih dosta dobro. No, još želim naučiti i francuski i znam da hoću samo dok nađem vremena.
Volim čitati knjige i, kad mi se neke zaista svide, ne prestajem čitat dok ne pročitam do kraja. Pa tako čak i ultra debelu knjigu pročitam za dva dana. Omiljena spisateljica mi je Tess Gerritsen i uživam čitajući njene knjige, koje nažalost, nisu sve izašle u Hrvatskoj, no nadam se boljim danima.
Eto toliko. Zasad.
Dobro sad, budući da je u modi pisat o frendovima, onda ću i ja (kud svi, tud i mali mujo) pa da krenem... Idu od Ž do A tako da ne idu po tome kolko kog najviše volim.
Tea: moja Picuša. Totalno okačena osoba i uvijek spremna za zajebavat se. Od nje se stvarno može očekivat svašta (u pozitivnom smislu). Čak i kad lupi ogromnu glupost uvijek je smješno. Zna bit naporna, no i to se preživi. Pico!!!
Mirela: Zvana Leluška. Moja susjeda, ujedno Ecina sestra. Super cura, pogotovo u onim našim šetnjama i vožnjama biciklom po nasipu pa guranja bajka uzbrdo
(al i to je za ljude). Poznajemo se već 9 godina i stvarno nam je super.
Mihaela: Moja žena. Iako ima još 5 žena uz mene. :D Volimo se zajebavat i totalno je kul i otkačena osoba. Jedna je od najboljih ljudi koje znam. Voli Kimija Raikonena i Finsku.
Margareta: S njom se nikad nisam pretjerano družila, a sad na kraju ovog trećeg razreda shvatila sam kako je ona fenomenalna osoba, iskrena i poštena i zaista mi je žao što se nismo družile. Kad bi imala priliku ponovo krenuti u srednju i popraviti neke greške, definitivno bi se družila s njom od početka.
Lucija: Cura koja sjedi samnom u klupi. Nakon premišljanja shvatih da mi ipak nije best frendica. Previše je kmezava i djetinjasta za mene i lako se naživcira što će joj u budućnosti donijeti jako, jako puno problema.
Kristina: Ona koja me voli štipat, škakljat (što boli), gnjavit, davit, prčkat po kosi, a opet ju tu stavim. Inače je dobra, no kad je uhvati žuta minuta, uvijek sam ja ta koja najebe. Damn.
Karolina: Cura iz Popovače. Od muzike sluša sve ono što ja ne slušam, no opet se dobro slažemo. Katkad zna biti vrlo iritantna (kad iam pms) i zna vrištat na uho, no sve se to da zanemarit. Jea Karolino.
Ivona: Micica. Spada mi u najdraže ljude u razredu, definitivno najduhovitija i najzabavnija. Otkačena je, voli se zabavljat i iskreno se veseli tuđoj sreći. Veoma je posebna i drago mi je što mi je prijateljica.
Eco: Moj best frend. Leluškin brat. Znamo se isto devet godina i za to vrijeme smo se jako sprijateljili pa se super zabavljamo kad smo vani. Lud je za igricama i crvenom bojom (razlog nećem otkrivat).
Dora: Moja naj frendica s neta. Ne znam šta bi bez nje i bez naših blesiranja na msn-u skupa s Đipalom. Poznaje me veoma dobro i mnogo bolje od ostalih osoba, valjda zato što provodimo toliko vremena zajedno. Poznajemo se i uživo te tako prijeđosmo onu granicu net prijateljstva i postadosmo frendice i uživo.
Don: Moj frend iz osnovne. U početku smo se mrzili no ubrzo se to promijenilo pa smo si postali super. Bio mi je jedan od najboljih frendova tih par godina. Dok se nije odselio nekoliko ulica dalje. No i dalje se družimo.
Brane:Moj najbolji frend s neta. Dugo je vremena prošlo dokad se nismo upoznali uživo, ali na kraju je to ipak uspjelo. Valjda ćemo idući put moći duže biti uživo. Jedan je od mojih najdražih ljudi s kojim se savršeno razumijem. Micica. Veliki je cajkaš i obožavatelj Cece...XD
Armin: Zvani Blinko. Moj susjed. Znamo se već devet godina i iako je u posljednjih godinu dana bilo znatnih promjena i dalje smo super. Zakon lik, obožava metal i svoju čupavu kosu (koju ja mrzim).
Ana: Šveđanka. Komplicirana osoba, često u bedu, al zato ima mene ako osjeti da mi neki problem treba reći i ako očekuje savjet.
Eto toliko o ljudima koji moj život čine boljim. Keep doing it!!
..................................................................
Život je prilika, iskoristi je.
Život je ljepota, divi se.
Život je blaženstvo, okusi ga.
Život je san, ostvari ga.
Život je izazov, prihvati ga.
Život je dužnost, obavi je.
Život je igra, igraj je.
Život je dragocjen, pazi na nj.
Život je bogatstvo, čuvaj ga.
Život je ljubav, uživaj je.
Život je tajna, otkrij je.
Život je obećanje, izvrši ga.
Život je tuga, nadvladaj je.
Život je pjesma, pjevaj je.
Život je borba, prihvati je.
Život je tragedija, suprotstavi se.
Život je pustolovina, ne bježi od nje.
Život je sreća, zasluži je.
Život je život, brani ga!
Majka Terezija
Moje omiljene mudre izreke:
- "Ne trudi se da što više posjeduješ, već da što više postigneš; jer ono što imaš, možeš u trenutku izgubiti, a ono što jesi ne može ti nitko oduzeti."
- "Svatko želi biti netko; nitko ne želi raditi na tome."
- "Kakva bi tišina nastala kad bi ljudi govorili samo ono što znaju."
- "Pesimista je optimista sa iskustvom."
- "Herojstvo je ocajnički postupak uplašenog čovjeka."
Ako je zeleno i kreće se: biologija,
Ako smrdi: kemija,
Ako ne funkcionira: fizika,
Ako je nerazumljivo: matematika,
Ako nema smisla: ekonomija i sociologija,
A sve zajedno čini: medicinu.
Pesimist vidi teškoću u svakoj prilici. Optimist vidi priliku u svakoj poteškoći.
Sir Winston Churchill
Ne vjeruj zato što je to mudrac rekao,
Ne vjeruj zato što je to uobičajeno mišljenje,
Ne vjeruj zato što je to zapisano,
Ne vjeruj zato što je to prorečeno,
Ne vjeruj zato što netko drugi to vjeruje,
Ali vjeruj sam onom što si sam prosudio da je istina.
Siddhartha Gautama Buddha
Kakva je čovjekova želja, takvo mu je i djelovanje. U skladu s tim kako djeluje takav i postaje.
Brihadaryka Upanišada
Za mudru osobu cijeli je svijet učitelj a za budalu je cijeli svemir pun neprijatelja.
Charaka
Život prihvaćam bezuvjetno. Većina ljudi traži sreću pod određenim uvjetima. Ali sreću možemo osjetiti jedino kad ne postavljamo uvjete.
Arthur Rubinstein
Iluzija je da izvanjski događaji imaju moć povrijediti vas. Nemaju. Vi ste taj/ta koji/koja im dajete moć da vas povrijede...
A. Mello
Jedini način da izbjegnemo greške je steći iskustvo.
Jedini način da steknemo iskustvo je činiti greške.
Čovjek s iskustvom
Ako niste spremni da se mijenjate svakog trenutka, nećete nikada spoznati istinu.
Vivekananda
Jučer sam bio pametan. Stoga sam želio mijenjati svijet. Danas sam mudar. Stoga mijenjam sebe.
Sri Chinmoy
Nasljeđujemo rođake i tjelesne odlike i njih ne možemo izbjeći; no možemo birati odjeću i prijatelje, pa stoga dobro pripazimo da nam i jedno i drugo dobra pristaje.
Volney St. Reamer
Bol je neizbježna, patnja je, međutim, stvar izbora.
Drugi neće doći u iskušenje da viču ako im se ti obratiš šaptom.
Od stajanja na mjestu svaki korak je bolji.
Odlučnim izražavanjem naše volje, pred nama će se otvoriti mnoga zatvorena vrata.
Seyed Hossein Nasr
Ako želiš živjeti u miru moraš zaboraviti zlo koje ti je učinjeno i svako dobro koje si ti drugima učinio.
U svakom su čovjeku tri osobe: ono što misli da je;ono što drugi misle da je;i ono što zaista je.
Stvari ne vidimo kakve jesu nego ih vidimo kakvi smo mi.
Talmud
U sebi imaš sve što je potrebno. Koristi to slobodno umjesto što tražiš stvari izvan sebe.
Ma Tzu
Shvaćanje je sada, ne sutra. Sutra je daleko za lijeni um, tromi um, um kojega nije briga. Transformacija će se jedino desiti sada; revolucija je sada a ne sutra.
J. Krishnamurti
Zbog jedne riječi čovjeka često smatraju mudrim, a zbog jedne riječi često ga smatraju glupim. Uistinu moramo dobro paziti što govorimo.
Konfucije
Mjera je mentalnog zdravlja sklonost pronalaženja dobroga u svemu.
John M. Templeton
Kakve su ti uobičajene misli takva će biti i narav tvoje duše - jer misli duši daju boju.
Marko Aurelije
Ako si se zuputio prema cilju i putom počeo zastajkivati da kamenom gađaš svakoga psa koji zalaje na tebe, nikada nećeš stići na cilj...
F. M. Dostojevski
Naša najveća pogreška je naša preokupacija sa greškama drugih.
Khalil Gibran
Čovjek koji ne čita dobre knjige nema nikakve prednosti nad čovjekom koji ih uopće ne zna čitati.
Mark Twain
Djevojka upita svog decka: "Da li si zaljubljen u mene?" - On odgovori - Ne!
Ona ga pita: "Mislis li da sam lijepa?" - On odgovori Ne!
Ona ga opet pita: "Da li sam ja u tvom srcu?" - On odgovori Ne!
Na kraju ga upita: "Da te napustim, da li bi plakao za mnom?", a On opet odgovori Ne!
Okrenula se i veoma tuzna odlucila da ode od njega. On ju na to zagrli i kaze joj:
"Ja nisam zaljubljen u tebe - ja te volim!"
"Ja mislim da ti nisi lijepa - ja jednostavno mislim da si prekrasna!"
"Ti nisi u mom srcu - ti si moje srce!"
"Ja ne bih plakao da me napustis, ja bih umro zbog tebe!"
Promijenila sam dizajn u zeleno. A uzmimo u obzir da sam u novu godinu ušla roza. Znači li to išta? Ma neee.
Recimo da je ovo zelenilo neki moj vapaj za proljećem, ljetom...Onim toplim danima koje preklinjem u trenutcima velike vrućine znajući da će mi faliti po ovoj zimi. Pa si tako svaki dan dok se smrzavam vani mislim o tome koliko čekam to ljeto.
I to ne samo zbog toga.
Na stranu prijemni, te muke i stresovi uoči i nakon prijemnog; jedva čekam i da završim ovu školu, riješim se razreda, mature, profesora, škole ove općenito.
Današnja naša improvizacija o temi ''potreba za prihvaćanjem'' pronikla je iz lijenosti da napravimo referat, no opet sam improvizirajući sastavila možda i bolji govor od onog da sam planski pisala. No, ta rasprava o prihvaćanju i međuljudskim odnosima općenito, svela se na raspravu o odnosima u razredu.
Kako da nađem najbolje riječi da opišem to..? Kao da imate ranu koja boli samo na dodir, a dok je se ne dira, ne osjeti se. A kada se ubode u središte...e onda nastane...kaos.
Pa je recimo to tako bilo i danas.
Premda nikada nisam razmišljala precizno o tome kakvo mišljenje imam o svakoj pojedinoj osobi u razredu, imam formiran stav o tome, a koji je, nakon današnjih tvrdnji: ''ma sve super, sve ok, slažem se'' izašao na vidjelo.
Tako sam mnoge ljude pogodila u bocu i svi se uzvampiriše i počeše braniti ono što je njihovo, neki na blaži, neki na agresivniji način, no sve to zapravo mi je potvrdilo da su moja individualna mišljenja o svakom od njih bila točna.
No u tom mnoštvu imam 10 osoba do kojih mi je stalo, a za ostale me boli...John.
Sve u svemu, mislim da će i ovi mjeseci bit podugački za izdržati, a da smo zajedno još jednu godinu...teško, teško, teško.
Uglavnom su u razredu ljudi s puno želja za budućnost, no svi nešto žele, a nitko se neće potruditi da u tome i uspije. Ma najbitnija je želja, jel?
I don't think so.
Ali ja želim mir u svijetu. *keeees*
Profesori su, hvala bogu, većina u redu, osim nekih profesora koji dođoše samo u četvrtom razredu pa kvocaju nama mozak, kad su već svoj pokljocali.
Neka, neka, još samo par mjeseci.
Ali ja želim mir u svijetuuuu.
Shvatih da sam u zadnje vrijeme zapustila blog.
Ali zato smatram da ostala područja i ne zapuštam tako.
Naravno da će uvijek postojati strah da ću zapostaviti školu zbog ove predprijemne euforije (da, meni je već krenula), ali Bože moj, šta je, tu je...
Ove godine mi se desio presedan, kako bi političari rekli...Tj., nisam doživjela onu poslijeblagdansku depresiju od koje bolujem svake godine. Štoviše, jedva sam dočekala da sve to završi. A bor sam otkitila u prilično agresivnom i živčanom raspoloženju uz povike da više nikad neću kitit bor jer kuglice i lampice ne slušaju i neće se skinut. Valjda im nije bilo dosta praznika. A meni...ne pitajte, možebit da je i pms.
Ali zaista ću razmisliti o kićenju bora ove godine.
Kako opet ne bi bilo fajta.
Novo polugodište je, pak, krenulo nekako čudno. Izgubih volju za ovim predmetima – to svakako. Ali pogotovo nekako izgubih volju da idem u školu. Da nije određenih ljudi iz razreda koje obožavat, i odlazak u školu bi prolazio u agresivnom i živčanom raspoloženju.
Što se moje glave tiče, uh, tu se miješaju svakave misli. Nikako da se kockice poslože na svoje mjesto. Ironično da, kad god poželim neku od tih misli napisati, one jednostavno pobjegnu i sakriju se negdje u mozgu. (sad je kao moj mozak tako velik =P)
Smislila sam si alternativu za to ako ne upadnem na faks.
Pa je to izgledalo ovako:
Napokon odlučim da ću, ako ne upadnem na filozofski, ići na tečaj za kozmetičarku. Pa je onda prevladala vriska skupa s frendicama iz razreda kako ćemo radit umjetne nokte, držati solarij, i tako dalje. Pa, čini se lijepo ovako kad pomislim. Zanimljiv je to posao.
Zatim sam tako entuzijastična rekla mami svoj novi briljantni plan koji je nju sve samo ne oduševio. Pa je rekla da se iskreno nada da ću upasti na faks i ne izmišljati kerefeke.
A čini se baš super plan.
Dio razreda paničari oko silnih pitanja za maturu koja moraju naučit, a određeni profesori se trude i dodatno ''začiniti'' situaciju pa im pričati o važnosti mature te velikoj mogućnosti da će ih neki od profesora srušit ne budu li znali.
Što se mene tiče, ja sam oslobođena mature. Ali ova medicinska škola se nama odlučnima potrudila zagorčati život i nagurati hrpu bezveznih stvari uz pisanje maturalne. Dok gospoda u ekonomskoj imaju samo maturalni.
Ah, što ću, ovi medicinari.
I takoto...Novi post će biti za nekih...mjesec dana?
U mnogima, da ne kažem u svim situacijama sama za sebe kažem da sam osoba koja više prevaguje pesimizmu, nego optimizmu. Pa opet, u zadnje vrijeme okolinske situacije više događaje i moje postupke pripisuju optimističnijoj strani budući da sam uvijek ja jedina ta kojoj je sve svejedno i ravno do mora te zna kako će sve dobro završiti. Možda te samo jedan šokantni i teški događaj u životu nagna da shvatiš da su one nebitne stvari nedovoljne da te izbace iz takta, a kamoli nanerviraju.
I tako, dok se svi oko mene živciraju oko proslave nove godine jer je zadnji čas a nemaju gdje, dok se živciraju oko toga što će obući za koji izlazak, što će drugi misliti, te oko nekih sitnih ljubavnih problema, meni je sve ravno do mora, kako kažu.
Moram priznati, premda me pamćenje zadnje 2 godine dosta loše služi (a ne znamo uzrok, jelte), da sam se prije živcirala i oko najmanje sitnice, pa čak i oko škole. Sad je nastupila ta ''nagla'' promjena u svejedno mi je fazu, pa tako smatram da je to moja nova vrlina. I ponosna sam na to. Kad već nemam bit ponosna na nešto drugo.
Što još da kažem, ove godine Božić nije bio praćen tipičnom svakogodišnjom predbožićnom i poslijebožićnom depresijom kao i prije. Pa čak je i moj 18.-ti rođendan dan nakon Božića prošao u nadasve dobrom raspoloženju. I, iako kažu da 18 treba da bude nešto posebno, meni se nije istaknuo po nečemu...ali recimo da ću ga pamtiti po tome što nije bio dosadan. Mislim, pamtit ću ga dok me i to pamćenje ne iznevjeri, jelte.
Planovi za novu godinu su se tipično izjalovili što je mene vidno razveselilo jer nisam bila oduševljena planom. Tako da ćemo po mojoj odluci ić od birca do birca u gradu i zadržat se u onom u kojem je najbolje.
Što se tiče novogodišnjih odluka, nemam ih. A budući da me pamćenje iznevjerilo, ne znam da li sam imala koji plan prošlih novih godina.
A pretpostavljam da odluke ne možemo miješati sa željama u ovom kontekstu, tako da ne mogu odlučit postat holivudska diva jer je to samo moja želja. Jel? Valjd. Ma ne želim se zamarati. Recimo da ću odlučiti da probam sve stvari ostaviti kakve jesu uz male pokušaje poboljšanja koji će se, već unaprijed vidim, izjaloviti. Ali ja uvijek kažem – bitna je namjera.
Da, ovo što se tiče bloga još nisam odlučila. A za te promjene brisat ću – neću, okrivimo pms, nemojmo mene, oke?
Al ajd, probat ću ga zadržat, premda sad znatno manje postova pišem. Valjda to dolazi s godinama, 18, eh, starim. A u tom starenju znatno pomažu pdrasliji koji nabijaju na nos kako će od sad godine sve brže prolaziti. Hvala im na utjesi. Stvarno su dragi, nisu li?
I tako neka ovo bude kraj mog posta, zadnjeg posta u ovoj godini. Svima vama kojima nisam zaželjela sretan božić, smatrajt ovo malo zakašnjelom čestitkom, ali od srca. A budući da ova neće zakasniti – sretna vam nova godina. I sad bih tu metnula onih kul već sklepanih čestitki za novu godinu i božić, ali ne da mi se tražit. Opraštate, jel? Ma znala sam ja to.
I da, sretna vam i ova stara godina, 2007.
Moram priznati da će mi jako faliti. Pogotovo su depresivne one zadnje sekunde odbrojavanja kad skužim da više nikad neću biti u staroj godini, u ovom slučaju 2007. No, tako budem u depri svake godine pa zaboravim to za dan dva.
Al opet, falit će mi.
Nikako da zalijem to cvijeće.
Nikako da pospremim tu sobu.
Nikako da obrišem tu prašinu.
Nikako da okitim sobu uoči Božića.
Nikako da naučim sve što treba.
Međutim, cvijeće je najgore jer nije zaliveno ima već mjesec i pol. Ali ja volim to cvijeće.
Onda prvo treba očistiti sobu pa tek onda kititi jer bi obrnuto bilo neprirodno.
Učenje je njanja, valjda bude u redu.
Ali to cvijeće...ccc.
No, ja volim to cvijeće.
Dosta o njemu.
Tako... Uspjela sam ovu godinu izgurati sa 5, samo još ne znam konačan prosjek koji će na kraju pasti na odluku živčanog profesora i njegovog trenutnog raspoloženja.
No, moje raspoloženja ovih dana nije baš najbolje, niti je u Božićnom duhu. Dosad ni B od Božića. Sve se vrti oko trenutnih problema kojima se ne nazire kraja. No dobro, bar se oko nove godine plan okrenuo u pozitivno i ulio u nama nadu da ćemo slaviti drugdje, što bi meni jako dobro došlo budući da želim izbjeći određene osobe i ne osjećati njihovu prisutnost i dahtanje za vratom svakim mojim novim korakom.
Pretjerujem?
Ne, nimalo.
Razmišljala sam o ovom blogu i njegovoj svrsi. Zapravo, tražila sam mu svrhu, no nisam ju našla ako ćemo izuzeti činjenicu da je blog jedini način da vidim kako sam mislila i osjećala mjesecima unazad. Dakle, nikakve bitne svrhe.
Sada svi znaju adresu, svi sve čitaju, svi sve znaju. A bitno da ja te stvari ne znam. Tako da ću još razmisliti o svemu.
O blogu.....
O pisanju.....
O sobi.....
O cvijeću.....
I tako prođe još jedna jednomjesečna pauza nepisanja bloga. I ja nisam imala ništa protiv da se ta pauza i dalje nastavi, no eto, nešto da napišem reda radi. Čudom da mi nije falilo pisanje. Valjda je taj manjak inspiracije toliko prevladao u meni da se tako ispoljava...A dobro, što ću?
Daklem...Ništa značajno se nije dogodilo. Kao i uvijek. Što se tiče škole i dalje ona ista monotonija. Neki profesori seru kao i uvijek. Tako mora biti. Ali opet, proć ću s 5. Ove godine uopće nisam učila, eventualno sat dnevno pa opet, fala bogu, ocjene dobre. Pa, unatoč tome, ljudi misle da se ja trgam od učenja...Neka, neka.
Ovo predblagdansko vrijeme ove godine i nije nešto. Nekako sam totalno izvan svega toga. Sisak je, kao i svake godine, opet šugavo jednolično okićen. Ah, hoće li tu ikada biti ičega lijepoga?
Neki dan bijasno na predstavi s razredom. Zapravo, tako mi uvijek idemo ''na predstavu'' što konačno rezultira time da svi budu svuda, samo ne na predstavi. Pa tako Lucija, Karolina i ja odlučismo pametnije iskoristiti to Zagrebačko vrijeme pa prošvrljati po trgu i ilici, gledat ukrase, izloge, itd. Prekrasno. Da živim u Zagrebu, svaku večer bi išla van. Pa se tako nađosmo s nekim ljudima, posjetismo neke dućane i sve u svemu, provedosmo super zabavno vrijeme.
U ovo doba zaključivanja, ispitivanja, testova, seminara, itd. nas 5 dobismo zadatak da napravimo referat o samoubojstvu. Mišljah kako ćemo to na brzinu zmrljat i dobit pet, al onda smo ipak odlučile napravit se kul i same odglumit svoja samoubojstva za seminar. Tako je svaka od nas napravila samoubojstvo, nožem, žiletom, vješanjem, injekcijom i pištoljem iz čega smo kasnije napravile sprdnju. Tako da se danas lijepo zabavismo i već sad znamo da ćemo dobit 5. Osim što smo jako pametne, usto smo i skromne. Svijet nas nema. Da, da.
Ove godine planiranja za doček 2008. i nisu bila tako intenzivna već se samo dogovorismo da će biti kao i prošle godine, s većinom razreda. No, budući da meni dobar dio te ''većine'' ne paše, i nisam tako oduševljena s tim dočekom. Samo se nadam da neće bit kao prošli. Samo ne kao prošli.
I tako se ovaj period manjka inspiracije produžuje. Nadam se da će nešto nadoć tamo oko Božića. Eh, taj Božić. On je uvijek bio posebna priča. Jednom možda ispričam. Možda je to taj tračak nade za inspiraciju.
Možda.
Eh, da, ovo su uvijek bili moji dani. Samo što su ovaj put bila 4 dana slobodna pa sam im se radovala mjesec dana unaprijed smišljajući što ću sve raditi.
Budući da živim cca 2 minute od groblja (što je meni super) oduvijek mi je bila tradicija pod sisvetama ići na groblje po nekoliko puta. Cijeli grad se okupi s autima, mjesta za parkiranje nigdje nać, policija zatvori cestu, a auti si kasnije mjesto nađu na sred parka. Onda se ja lijepo ležerno prošećem po svoj toj gužvi razmišljajući kako je fino biti tako blizu da ne moram biti dio te panike i živčanoće koja se odvija oko mene zbog manjka mjesta za parkiranje. I naravno, budući da je ama baš cijeli grad tu, ne mogu a da ne izbjegnem sresti nekog poznatog (nažalost).
Inače volim šetati po groblju – bilo kad, no najbolje je po noći. Pogotovo u ovo doba. Pa sam te tri večeri za redom kad se spustio mrak išla šetati s frendovima po groblju. Tako mi je prekrasno gledati toliko lampiona i grobova kak svijetle, pogotovo kad sam na brdu, da pomalo ličim na frika, ali, jbg, neko i to mora biti. I da, obavezno sam slikala frendičinim mobitelom, ne želim propustiti tu ljepotu. (baš sam frik, jelda? :D)
Inače mi je nekako najbolje šetati samoj, ali to obično nikad ne bude tako. Jedino kad sama šetam jest onih 5 minuta kad idem u školu, al tad su mi misli okupirane time što će sve danas u školi biti tako da one ostale ne dolaze na dnevni red u tih 5 minuta.
Ali prije sam nekada znala sama prošetati. I da, opet bivam frik, ali najbolje mi je po groblju jer jednostavno nema nikog ko bi ometao šuškanjem i deranjem, nema onog brujanja auta, kamiona i sl. Jednostavno tišina, čujem samo svoje korake, a opet nisam sama. Oko mene hrpa ljudi u grobovima...Creepy, ali što ću. Pa tako stignem razmislit o stvarima koje se trenutno dešavaju, razmisliti što ću i kako ću i ujedno donesti neka riješenja za eventualne probleme.
I osim te moje frikovski čudne navike i odlazaka na groblje, ova 4 dana su prošla a da se ni okrenula nisam. Nisam naučila ni pola toga što sam namjeravala, ali to me baš i ne sekira. Tako mi se uvijek desi, a uvijek se nekako izvučem. Ali glavno da ja planiram...:D Ali, i inače sam osoba od planova koja uvijek misli (ili zna *trep trep*) da je u pravu.
Sad još samo preostaje križati dane do kraja ovoga polugodišta i živjeti iz dana u dan oslanjajući se na kampanjsko učenje, jer ko bi, pobogu, nakon 3 godina koliko-toliko redovnog učenja, mogao to nastaviti i u četvrtoj godini? Dobro, barem ja ne.
I evo vam za kraj slika lampiona kod križa na groblju po danu i po noći.
I kak to sad ne bi bilo lijepo? :D :D
Ovih dana sam opet poprilično bez inspiracije. Ovaj...Da....Aha...Definitivno. Tako da iam filing da će ovaj post biti najgluplji dosad, al neka, mora biti i jedan takav. A to će biti ovaj.
Jeda da oće?
Oće.
Da.
Of skroz.
Ovi dani su tako bezvezni, a vrijeme užasno sporo ide. Jedva čekam zimske praznike, da se odmorim od škole. A onda ću jedva čekati kraj škole. Uglavnom, škola je postala užasna gnjavaža, davež i smetnja. Iako stalno govorim da mi je škola najmanja briga (što i je) ipak u nekim situacijama stvarno pika u oko.
Kao, na primjer, sad.
Pa opet, znam da ću, kad krenem na faks, željeti ove dane da se vrate. Ali, na greškama se uči. Šteta što se takva greška neće moći ispraviti. Iako, sad znam da griješim žureći se ovako, pa opet ništa ne poduzimam. Jel ima to svrhe? Nema. Ma, ovih dana ništa u mom životu nema svrhe, a ovaj post pogotovo.
Mah, nema svrhe ovo i dalje zapetljavati, mislim da stvorih dostatan čvorić u prethodnom odlomku.
Dobih ovih dana od frendice slike s maturalca. Nekak se vratila nostalgija za tim danima. Zezanje u sobi, klaparanje po hotelu, šetnje Pragom, hodanje po svim onim silnim dućanima, kupovanje robe, suvenira, poklona...Pa čak mi fali i onaj svakidašnji isti ručak u Mekdonalcu...A govorila sam da nakon maturalca godinu dana neću ići u Mekdonalc...A sad mi ipak fali čak i to. Pomfri, eh. Brings out memories.
Sjećam se kako sam iz dana u dan, na temelju dobrih i loših iskustava na maturalcu, razmišljala o tome što ću reći ljudima kako je bilo kad se vratim. Hoću li reći: Fenomenalno!, Super!, A dobro..., Moglo je i bolje.., Grozno, etc. Pa moram priznati da mi se u nekim situacijama činilo da maturalac i nije onako fenomenalan kako su ga drugi opisivali kad su mi govorili o njemu. A sad, ipak, moram zaključiti da je bio fenomenalan. Tako želim ići natrag, odmaknuti se od Siska, uobičajenih zgrada, uobičajenog smrada i opet želim vidjeti hrpu trgovina, mnoštvo ljudi i turista. Life sucks.
I da, kako ne bih ispala jedina koja nije metla sliku s maturalca na blog, ajd, ajd, stavit ću.
Ja sam ova s crvenom kosom za one koji me ne znaju. :D
Lucija i ja.
Ovo je neka plavuša koja je išla ispred autobusa i zbog koje je bus išao sporo... loooool
I naš hotel...:D
I da, više mi nije onak crvena kosa, već se farbah, pa to od smeđeg na kutiji ispalo nekak tamno crveno, pa se onda na slici na kraju vidi ljubičasto il štajaznam koja boja. O.o
Pa mi je sad kosa nekak ovak:
Al zapravo se men čini da nije baš tak neg se to samo na slici čini. O.o Uglavnom... :|
I sad baš kad mi se nekak stavljaju slike...
Ovo je mala Nivea...loooool
E sad me Nivea totalno ubila u pojam pa tako vidjeh sliku velike štikle u Pragu al mi je se ne da uploadat...:D A možda štikla bude za sljedeći post.
o.O
Misliš, ha?
Nikad o nekim stvarima ne razmišljam tako jako da se zapitam ima li u tome stvarno neke istine ili su tu samo zato da se određeni ljudi time zabavljaju. Pa opet, kad se nađem u nekoj raspravi tako, ne mogu a da se ne zapitam, ili sama porazmislim o tome i uvidim da li ja isto tako mislim.
Pa se nađe skupina ljudi kojima je 2007. godina donijela mnogo nedaća i loših stvari, razvoda, smrti, otkaza, nesreća, loših vijesti, etc. Pa zašto to tako ako bi 7 trebao biti sretan broj, bar po tome što je Bog napravio svijet za 7 dana ili tako nešto, ne petljam se u religiju toliko.
Nijednu proteklu godinu, kao ni sadašnju toliko ne analiziram kako bi zaključila je li ona bila dobra i loša za mene i moje bližnje. Pa opet, unatoč svim tim pričama, 2007. godinu ne smatram nimalo lošijom od prethodnih, dapače. Možda je 7 ipak meni sretan broj. Ali ne, ne priklanjam se brojevima ni ničemu drugome. Neće mi jedan broj donesti sreću. Ali, opet ne prestajem razmišljati o tome. Što ako se desi nešto loše do kraja godine?! Ne želim misliti o tome.
Druga priča ide ovako: ljudi kažu da će se dogoditi baš ono čega se najviše bojiš. Odmah pomislih na to čega se ja najviše bojim. Pa zar ima tako nešto osim paukova? Ne, valjda. Nikad nisam smrt bližnjih smatrala nečim čega se jako bojim, jer znam da je to neizbježna stvar koja se kad-tad mora dogoditi makar bila shrvana tada. Ali, nije se dogodilo tako nešto strašno još, hvala Bogu. Pa među svim tim pričama, nekima se ostvario u kratkom vremenu i taj strah. Znači li to da se ne smijemo ničega bojati niti pomišljati „što bi bilo kad bi bilo“ kako se to zaista ne bi ni ostvarilo?! Neće li to kod nas onda izazvati strah od straha? Čemu to onda vodi? Ala, komplicirano. A ima li onda ovaj tekstić logike?
Pazi što misliš...
...jer sve što odabereš misliti postat će istina.
Ne postoji apslolutna istina, već samo skup subjektivnih istina. Svatko od nas ima svoje iskustvo i naše misli su odraz upravo toga. Često odabiremo misliti na način na koji su mislili naši roditelji.
Ako su to negativne misli kao 'ja sam nesposobna', 'teško se koncentriram', 'nemam sreće u ljubavi' ili 'rođen/a sam da patim', onda će se nakon nekog vremena te riječi početi ostvarivati. Ti možeš kreirati svoju istinu za sebe.
Rekla bih da ima. Pa opet, nikad nisam o ničemu tako negativno mislila da bi mi se te negativne misli odrazile u životu. Daklem, nije mi se desilo ništa loše u 2007., ne bojim se ničeg toliko da bi se to ostvarilo i ne uvjeravam se u ništa pesimistično. Što bih ja sad trebala misliti po svemu tome?! Da ću živjeti happily ever after? Not. Pa opet me nešto kopka i ne da mi mira, a ni sama ne znam što to. Ali, istinabog da se sad bojim tog straha koji bi mogao dovesti do njegovog ostvarenja. Ili je to samo puka slučajnost kod osoba koje su to doživjele. Ali, vrijedi li riskirati i uvjeriti se u to tek kad se tebi nešto dogodi? Ne.
Onda se tako neću ničeg bojati.
Valjda. Ala, i dalje me kopka to nešto, a ni sama ne znam što.
Hoće li proći? Da. Valjda. Moram misliti pozitivno samo.
Ma bit će to oke.
Valjda.
I mislim da bi stvarno trebala završiti s ovim. Preopteretila sam mozak. Eto me blejim ko jelen u farove. Logike bez.
Idem sad. U Vegas. U mislima. Uuu.
„I reć ću ja vama još nešto! Ja stvarno ne znam što vama taj Prag radi, al nakon što se vratite iz tog Praga, ko da vam ništa u glavi ne ostane! Kud vam se ne da učit, kud ništa ne možete zapamtit, kud ne pazite na satu, kud krećete bježat sa svakog usmenog i pismenog ispita! Ne kažem ja da ćete vi to tako napravit, ja samo kažem kako su radile druge generacije!“ – reče Božena prvi dan škole nakon maturalca sva zajapurena našom neposlušnošću.
Božena je inače naša profa iz zdravstvene njege. Disco queen. Legenda, iako imadosmo nekolko nesuglasica i svađa u drugom razredu koje su potrajale cijelu godinu. Al pomirile smo se mi. Dobra je ona.
Mišljah si, njaah, ma neće to tako biti, ne s nama. Al eto, nikad ne reci nikad. Pa tako, nakon jučerašnje zbrke na satu koju smo napravili zbog greške jednog tehničara u svezi s praksom, mojoj grupi zapadnu dva uzastopna dana prakse. I tako, kako ću ja to danas naučit, ujutro praksa, a popodne pitaju tri predmeta?! Ma rekoh, neću ja doć u školu. I tako bijaše. Uglavnom ja to tako oduvijek radim kad se nađem u tako nekoj...Stupici (nda). Al onda cijeli razred odluči pobjeći zadnji sat, najgoreg profesora i predmet. Uh, što smo najebali sutra...Ali, okrivimo Prag! Prag je kriv. Ja bi nazad.
Na kraju se isplatilo što nisam došla jer me prozvala profa još jedan predmet. Današnja eskivacije, dvije jedinice izbjegnute. :D Zahvalimo Pragu. A možemo i Beogradu. A možemo i Europi. Ma svima, samo ne hrvatskoj. Nda.
Danas smo na praksi bili na pedijatriji. Rekoh, dobro, bar djecu volim. Pa tako dođosmo, sestra nas provede kroz odjel, upozna s dječačićem koji je jako veseo kao da nije u bolnici, te prođemo pored bebice koja je spavala. Budući da jako volim bebe, užasno se htjedoh vratiti i igrati s njom. I nakon što smo pospremili ninja kornjače malog Nine koji je i dalje jako veseo trčao po hodnicima i svojevremeno se zaletavao u neke od soba, nakon što smo popričali s ostalom djecom, konačno otiđosmo do bebice koja se već bila probudila. Pa pomislih da napokon imam priliku biti s tako malim djetetom, obično takve najviše volim. I tako joj priđemo, pogledamo, i kaže sestra da je rođena bez jednog oka. A tako je lijepa, slatka, malena, dobra. Ostatak vremena smo proveli uz nju, dragajući je i gledajući kako ima malene ručice, prste i noktiće. Prekrasno nešto. I k tome je dobra i vesela, ne plače i nije kmezava kao većina drugih šestomjesečnih beba. Pa je opet život tako okrutan da nema jednog oka, što će joj u budućnosti zadavati probleme. Bilo mi je užasno žao, kao što je i inače kad čujem ili vidim da je neko dijete rođeno s nekom anomalijom. Al ovo pogotovo. Onda je došlo vrijeme da odemo i pozdravimo se s njom. Ona je i dalje bila vesela i dobra te nastavila mahati nogicama dok smo se mi udaljavali. Pa ja tako volim bebe!!
I ja bi jednu.
Al ne zasad.
Ima vremena.
Nda.
Nećem se žurit.
:|
I da, još nisam našla pravi dizajn pa ću ih nastavit ovak mijenjat ko čarape. Kad su ovi iz blog.hr lijeni. Da.
Grr.
Eto, danas je 30.-ti, a ja jednostavno ne mogu podnest da na arhivi uz ovaj mjesec za broj postova ostane 2. Stoga moram napisati ovaj, pa makar se sastojao od svega i svačega. No, čak se i pisanje posta čini jednostavnije od učenja hrpe predmeta čije me bilježnice samo gledaju sa police. Ali, ja kao ja, uvijek sve odgađam za sutra pa kasnije uvijek izvučem tanji kraj. Ne znam na koju foru, no ne žalim se što se toga tiče.
Neki dan, buljeći u zid nekih dobrih sat vremena, razmišljala sam o svemu i svačemu. Pa i o ovom blogu. Koliko mi znači ispisati ono što mislim tu. Katkad mislim da je lakše takve stvari napisati nego nekome uživo pričati. Ipak je lakše svoje lude ideje iskazati tipkajući prstima po tipkovnici. Pa shvatih da mi blog toliko znači da sam poželjela da ga nikad ne prestanem pisati. I tako će biti. Valjda.
Pa sam čak i promijenila dizajn. Al je tako nekako...čudno. Navikla sam i zavoljela onaj. A ovi iz blog.hr bivaju fini i ne meću novih dizajnova u galeriju. Hvala im. Pa tako...Nešto bih promijenila, a ne znam što. Bojim se da ne narušim integritet bloga, al opet bi nešt novo. Prvo bi bio dizajn kad bi ova gospoda metnula. Al budući da neće, morat ću se nekako snaći za to. Jer ne volim dizajnove tih kvazi blog dizajnera. Dobro, priznajem, posebna sam kobasica u metaforičnom značenju. Pa si sad vi mislite. :D
A tek kad sredim stvar s dizajnom, krećem na sve ostalo. Znači, neće to još skoro.
Školska godina krenula je, manje više dobro. Nađu se poneki profesori koji misle da su bog i batina, no vjerujem da ću moći savladati njih i njhove predmete. Nekako se tješim da ću, kad sam već prve tri godine izgurala sa 5, uspjeti i ovu. Ali budući da izgubih interes za sve osim hrvatskog i engleskog, to se čini nekako teže. Al mogu ja to!! Da. Valjda.
Zato sam se bacila na učenje hrvatskog.
Engleskog tako-tako.
Španjolski je tek u planu.
A opća kultura mi visi za vratom.
Al imam ja to sve pod kontrolom!! Da. Valjda.
I eto, ovaj post je konačno (nakon, vjerovali ili ne, 3 sata) izguran do kraja. I makar je nakaradan, zbrda zdola i nesvrsishodan, bar će za ovaj mjesec u zagradici pisati 3.
A to meni jako puno znači.
Da.
Valjda.
